Park Sin Yon

First topic message reminder :

Kada bi Mikey bio ovde sa nama danas, verovatno bi nas podstakao da se fokusiramo na pozitivne stvari u životu i da cenimo svaki trenutak. On bi nas podstakao da se otvorimo novim iskustvima i prilikama, da prihvatimo izazove i da ne odustajemo lako.

Eren je mislio da su Demone također zvali vragovima, ili palim anđelima. Demonski zavodnici žena su se zvali incubi; muškaraca succubi. A potomke takvih incubi demona i žena se smatralo vješticama. Ipak eren je imao dosta istrazivanja o ovim temama koje nisu mozda bile tacne

Mikey je mirno seo na klupu u dvorištu, uživajući u sunčanom danu. Držao je čašu sa sveže ceđenim sokom i lagano je pio svaki gutljaj. Sunčeva svetlost igrala se na njegovoj kosi dok je uživao u osvežavajućem napitku. Ptice su veselo cvrkutale u pozadini, pružajući mu prijatnu muziku. Dok je sedeo na klupi, Mikey je promatrao cvetove u dvorištu koji su se njiškali na blagom povetarcu. Uživao je u trenutku mira i tišine, prepustivši se uživanju u ukusu soka i lepoti prirode koja ga okružuje.

Dok je Mikey sedeo na klupi, osetio je blagu povetarcu koji je nežno milovao njegovo lice. Uz svaki gutljaj soka, osećao je osveženje kako se širilo njegovim telom. Blistavo plavo nebo i miris sveže pokošene trave doprineli su opuštanju njegovih čula. Udaljeni zvuk dečjeg smeha dopirao je iz obližnjeg parka, podsećajući ga na bezbrižne dane detinjstva. Mikey je promatrao leptire kako lepršaju oko cveća, dodajući živopisne boje svom okruženju. Ovaj trenutak samoće na klupi bio je prilika da se prepusti tišini i pusti misli da slobodno lutaju. Dok je ispijao poslednje kapi soka, osećao je unutrašnji mir i blagostanje koje dolazi sa svakim užitkom ovog jednostavnog trenutka u dvorištu.

Od osjećaja potresenosti tim susretom s knjižničarem, dječak se spotaknuo i pao niz stepenice. Knjiga se rasula i njezina unutrašnjost istrgla se iz korica. Brzo je pojurio kući i pogledao nije li ga tko vidio. Putem je cijelo vrijeme razmišljao o šteti i nezgodi s knjigom.

Nakon ručka otišao je igrati se s društvom i zaboravio na knjigu dok nije pao sumrak. Poslije večere, u tajnosti je izvukao knjigu i vidio da je već jednom bila oštećena i lijepljena. Pitao se što treba napraviti. Zaključao je knjigu u kovčeg da je nitko ne vidi.

Mikey je sedeo na klupi u parku, držeći šoljicu kafe u rukama. Uživao je u toplini sunca dok je posmatrao ljude kako prolaze pored njega. Pio je kafu polako, uživajući u njenom ukusu i mirisu. Okolina je bila mirna, a Mikey se osećao opušteno dok je sedeo i uživao u svom piću.

Za vrijeme nastave samo je razmišljao o tome kako će izaći pred knjižničara jer je mislio da se knjiga ne može popraviti. Njegova je briga svakim danom bivala sve veća. Prolazili su mjeseci, počeo je izbjegavati prijatelje. Nije znao treba li se kome povjeriti i tražiti savjet, bojao se osude od drugih.
Mislio je pisati ocu ili priznati knjižničaru. Jedini spas vidio je u molitvi. Tražio je Boga da učini čudo i sastavi knjigu. Svako jutro provjeravao je knjigu, ali ona je bila ista. Poželio je umrijeti prije kraja semestra, kada je morao vratiti knjigu. Od tada molio je samo da umre.

Dok je ispijao kafu, Mikey je razmišljao o svemu što mu se dogodilo prethodnih dana. Osećao je da mu je bilo potrebno malo vremena samo za sebe, da se opusti i sabere misli. Dok je razmišljao, primećivao je detalje oko sebe: drveće koje je šumelo na blagom povetarcu, devojčicu koja je trčala ka ljuljaškama, stariju gospođu koja je čitala knjigu u hladovini drveta. Mikey je shvatio da je u tom trenutku srećan i da mu je sve što mu je potrebno za miran život već tu oko njega. I tako je nastavio da sedi na klupi, ispijajući svoju kafu i uživajući u životu.

Povukao se u sebe, smršavio, profesori su primijetili da je popustio u učenju. Gledao je kako ostali vraćaju knjige i posuđuju nove, a on nije imao hrabrosti ponovno stupiti pred knjižničara. Jednom ga je netko pitao zašto ne posuđuje knjige, a on je odgovorio da još nije pročitao prvu. Podrugljivo su mu odgovorili da ne može mjesecima držati istu knjigu i da će je morati vratiti ako je netko drugi zatraži.
Ta pomisao povećala mu je strah. Skupio je novac i kupio ljepilo. Kad je bio sam kod kuće, rastopio ga je i komadićem drveta namazao knjigu. Kad ju je zalijepio, pritisnuo ju je drugim knjigama i teškim predmetima. Nije mogao spavati jer je mislio da nije dobro zalijepio i da je time nepopravljivo sve pokvario.

Nakon nekoliko trenutaka, Mikey je odlučio da se polako vrati u svoju svakodnevnicu. Nije želeo da zanemari svoje obaveze, ali je znao da će ovo malo vremena koje je proveo sam sa sobom pomoći da se oseća bolje i bude produktivniji kasnije tokom dana. Ispraznio je šoljicu kafe, ustao sa klupe i krenuo ka svojoj kancelariji. Dok je hodao, osećao je kako mu se raspoloženje popravlja i kako se vraća u normalu. Bio je spreman da se pozabavi svim izazovima koje mu život donosi, jer je znao da ima snage da ih prevaziđe. I tako je Mikey nastavio sa svojim danom, osećajući se pun energije i optimizma.

Ujutro je pogledao knjigu. Na prvoj i zadnjoj stranici vidjeli su se tragovi lijepila. Svakodnevno je ponovno procjenjivao je li lijepljenje uspjelo i može li vratiti knjigu. Došao je kraj semestra i dan kada svi trebaju vratiti knjige u knjižnicu jer bez toga neće dobiti svjedodžbu. Noć prije nije mogao spavati, planirao je da će ići u knjižnicu kada bude puno ljudi, da će biti ravnodušan i da neće ničime privlačiti pažnju na sebe.

Kada je stigao do svoje kancelarije, Mikey je osetio miris sveže odštampanih dokumenata koji su čekali na njegovom stolu. Krenuo je da radi na svojim zadacima, koncentrišući se na svoje obaveze i u potpunosti se posvećujući svom poslu. Ubrzo je shvatio da mu je ovaj mali predah na klupi dao priliku da se resetuje i fokusira na ono što mu je važno, te da se oseća manje stresno i anksiozno. Dok je radno vreme prolazilo, Mikey je uspešno obavio sve svoje zadatke i osećao se zadovoljno svojim radom. Kada se vratio kući, imao je osećaj da je postigao nešto važno tog dana, i da je učinio nešto što ga je učinilo srećnijim i ispunjenijim. Kao da mu je ova jedna mala pauza na klupi donela velike promene u njegovom životu.

Bojao se oštrih riječi knjižničara i kazne, sramote i plaćanja. Bio je siječanj i krenuo je u školu. Obilazio je vrata knjižnice i ušao kada su ispred njega bila trojica. Zubi su mu cvokotali od straha. Nije primijetio da su trojica ispred njega već otišla i da je došao na red. Našao se licem u lice s knjižničarem.

I tako je Mikey nastavio sa svojom rutinom, uključujući i male trenutke za sebe, poput pauze na klupi u parku. Shvatio je koliko je važno da se ponekad uspori i odmori, kako bi bio produktivniji i efikasniji kasnije tokom dana. Postao je svestan koliko mali trenuci sreće i zadovoljstva mogu imati veliki uticaj na njegov život i način na koji se oseća. Tako je počeo da uživa u svakom trenutku i da se raduje svakom novom danu, bez obzira na izazove koje mu život donosi. I tako je Mikey otkrio tajnu srećnog života - uživati u malim stvarima, jer su one zapravo velike stvari koje čine život vrednim življenja.

Knjižničar je izgledao drugačije: imao je velike podočnjake, izgledao je zabrinuto i bolesno. Dječak je razmišljao je li to opasnije ili povoljnije za njega. Utučen i mrzovoljan knjižničar nije ni pogledao dječaka, uzeo je knjigu, zabilježio da je vraćena te je odložio među ostale vraćene knjige.

Mikey je postao svestan važnosti ravnoteže između posla i privatnog života, te je počeo da više vremena provodi sa svojom porodicom i prijateljima. Otkrio je da su odnosi koje gradi sa ljudima koji mu znače najvažniji deo njegovog života, i da su oni ti koji mu pružaju podršku i motivaciju da nastavi dalje. Počeo je da planira zajedničke aktivnosti, poput izleta u prirodu ili odlaska na večeru sa prijateljima, kako bi se opustio i uživao u društvu drugih ljudi. Svoje nove navike podelio je sa svojim kolegama na poslu, te ih motivisao da i oni pronađu vreme za sebe i uživaju u životu izvan radne sredine.

Dječak je ostao šokiran, nije izašao sam iz knjižnice, nego su ga izgurali drugi. Očekivao je da će ga netko zvati da se vrati. Dogodilo se čudo – ništa se nije dogodilo. Nije više bilo knjige, ni straha, ni odgovornosti. To je bio jedini ishod koji nije predvidio. Vratio se kući i sjedio dugo pognute glave kao premoren čovjek, nije se mogao radovati.

Ubrzo je Mikey primetio da njegov stil života ima pozitivan uticaj na njegovo zdravlje i mentalno stanje. Osećao se zdravije, produktivnije i manje pod stresom nego ranije, što mu je omogućavalo da ostvari više i bude zadovoljniji sobom. Shvatio je da je tajna uspeha u tome da se pronađe balans između radnih i privatnih obaveza, te da se redovno nalazi vreme za sebe i druženje sa drugim ljudima.

Dječak Latković potječe iz siromašne obitelji, što možemo zaključiti iz toga što je morao koristiti već upotrijebljene školske knjige. Bio je mršav, preplanuo, kosa mu je izblijedjela od sunca, odijelo mu se činilo teško, a cipele su ga žuljale kao tuđe. Spominje se da je imao oca, od njega je htio zatražiti savjet što da učini s knjigom. Kroz pripovijetku možemo pratiti kako se mijenja stanje njegovih osjećaja. Na početku je radostan i slobodan. Kako se vraća u školu, postaje razočaran. Osjeća se malen, zbunjen i neugledan u gradu. Ono što ima malo je prema onome što mu se nudi i onome što bi htio imati.

Ubrzo je Mikey primetio da njegov stil života ima pozitivan uticaj na njegovo zdravlje i mentalno stanje. Osećao se zdravije, produktivnije i manje pod stresom nego ranije, što mu je omogućavalo da ostvari više i bude zadovoljniji sobom. Shvatio je da je tajna uspeha u tome da se pronađe balans između radnih i privatnih obaveza, te da se redovno nalazi vreme za sebe i druženje sa drugim ljudima.

Taj osjećaj prerasta u monotoniju koja se iznenada prekida susretom s knjižničarem, koji je na njega ostavio iznimno negativan dojam. Postao je tjeskoban i zabrinut, što se odrazilo na svim područjima njegova života. Briga i strah oko knjige, kao i osjećaj posramljenosti i manje vrijednosti nestao je nakon što je vratio knjigu, ali ostao je u stanju šoka, zbog čega nije mogao osjetiti radost.

tako je Mikey nastavio da živi svoj život punim plućima, uživajući u svakom trenutku i stvarajući uspomene koje će ga pratiti kroz ceo život. Shvatio je da je život prekratak da bi se trošio na stvari koje nisu bitne, te da je važno pronaći svoju sreću i živeti u skladu sa svojim vrednostima i ciljevima.

Knjižničar je opisan kao otresit, imao je jake šake i vrat, kratko ošišanu crvenu kosu, brkove i zelene oči. Njegov pogled bio je podrugljiv, iz njegovih očiju moglo se vidjeti da zna što hoće i što treba raditi, te isto očekuje i od drugih u svakom trenutku. Knjižničar se postavio nadmoćno nad nesigurnim dječakom iskoristivši njegovu slabost da bi uzdigao sebe. Prema njemu se ponašao s ponižavanjem. Na kraju se njegov izgled promijenio, razbolio se te više nije o ničemu vodio brigu. Postao je mrzovoljan, utučen i udubljen u svoje brige i misli.

Mikey je postao inspiracija za mnoge ljude oko sebe, a njegove kolege na poslu počele su da primenjuju njegove savete i da se trude da pronađu balans između posla i privatnog života. Njegova porodica i prijatelji primetili su koliko je srećniji i ispunjeniji nego ranije, te su mu često zahvaljivali na tome što je uveo promene u svoj život.

„Ponekad izgleda da čovečanstvo od prvog bleska svesti, kroz vekove priča samo sebi, u milion varijanata, uporedo sa dahom svojih pluća i ritmom svoga bila, stalno istu priču. A ta priča kao da želi, poput pričanja legendarne Šeherezade, da zavara krvnika, da odloži neminovnost tragičnog udesa koji nam preti, i produži iluziju života i trajanja.“ Ivo Andrić

Mikey se vratio kući sa osmehom na licu, srećan što je uspeo da pomogne nekome i što je pronašao svoju svrhu u životu. Shvatio je da je njegov život postao puniji i smisleniji kada je počeo da se fokusira na ono što mu je važno, te da je uspeo da inspiriše druge ljude da učine isto.

Od 1920. do kraja života, za više od pola veka svog plodnog stvaralačkog rada, Andrić je napisao više od sto priča koje se mogu uvrstiti u svaku antologiju svetske priče. Majstor kratke prozne forme, samo naizgled tradicionalan u naraciji i stilu pripovedanja, Andrić zapravo pripada onim velikanima savremene svetske priče koji se uvek čitaju sa novim uzbuđenjem, lako i u dahu. Štaviše, kako vreme prolazi, Andrić je sve moderniji