Park Sin Yon

First topic message reminder :

Kada bi Mikey bio ovde sa nama danas, verovatno bi nas podstakao da se fokusiramo na pozitivne stvari u životu i da cenimo svaki trenutak. On bi nas podstakao da se otvorimo novim iskustvima i prilikama, da prihvatimo izazove i da ne odustajemo lako.

U Novele o mutnim vremenima ušle su duže pripovetke našeg nobelovca koje, na ovaj ili onaj način, govore o nesigurnim i nemirnim vremenima kada je ugrožen čovekov život ili narušeno njegovo dostojanstvo. Povesti o zloglasnoj carigradskoj tamnici („Prokleta avlija“), o obesti turskih silnika u Bosni („Priča o vezirovom slonu“), o progonu Jevreja („Bife Titanik“) i herojstvu malog čoveka u II svetskom ratu („Zeko“) u središtu su Andrićevog interesovanja za pojedinačne sudbine ljudi koji su živeli na strašnim mestima, gledali i na svojoj koži osećali opšte stradanje u nesrećnim okolnostima i u njima kovali i sopstvenu sudbinu. Te novele, svaka za sebe, prava su remek-dela ovog žanra, smeštena u Carigrad, Travnik, Sarajevo i Beograd – gradove obremenjene istorijom i nesrećama koje su ih često pohodile

Kad se vratio kući, Mikey se smjestio u svoj naslonjač i razmišljao o svemu što je doživio tog dana. Shvatio je koliko mu je bilo važno provoditi vrijeme u prirodi i uživati u umjetnosti, a također je shvatio koliko su mu dragi ljudi oko njega. Bio je zahvalan na ovom predivnom danu i obećao si da će učiniti sve što može da ga svaki dan učini posebnim i vrijednim.

Seljak u zrelim godinama. Seljakovo lice isparaju i rastoče rad i briga oko zemlje, sunce i kiša, vetar i sneg. Stezanje zuba i grč napora koji se stalno ponavljaju, žmirkanje i treptanje kojim se oči i lični mišići brane od nemilosrdne jare, od mraza ili vejavice, izbrazdaju to lice u svim pravcima i daju mu boju mrke ili zarudele zemlje nad koju se tako često naginje. Bojazan od zamke ili iznenađenja, napor da pogodi tuđe misli i planove a da ne oda pre vremena svoje, sve to udari svoj pečat na to lice. I pre nego što seljak navrši četrdesetu godinu, ono je već modelirano i završeno.

Sutradan, Mikey je odlučio provesti dan na otvorenom. Uzeo je svoj bicikl i krenuo na avanturu kroz park i šumu. Osjećao je kako mu svježi zrak daje snagu i energiju, a priroda oko njega bila je nevjerojatno lijepa. Zaustavio se na nekoliko mjesta da bi fotografirao prekrasne pejzaže, a zatim se nastavio voziti sve dok nije stigao do obale jezera. Tamo je sjedio na obali i promatrao ptice i ribe u vodi, dok je sunce polako zalazilo iza njega.

U svim prilikama i vremenima, junaci Andrićevih Priča o selu umeju da budu mudri, lukavi i dovitljivi, hrabri, pravdoljubivi i ponositi, vredni, borbeni i uporni, ponekad skloni zanosima, tvrdoglavi, brzopleti i kratkovidi, ali najviše čvrsto vezani za surovu ali lepu zemlju koja ih hrani i za podneblje gde traju generacije njihovih saplemenika.

Sutradan, Mikey je odlučio provesti dan na otvorenom. Uzeo je svoj bicikl i krenuo na avanturu kroz park i šumu. Osjećao je kako mu svježi zrak daje snagu i energiju, a priroda oko njega bila je nevjerojatno lijepa. Zaustavio se na nekoliko mjesta da bi fotografirao prekrasne pejzaže, a zatim se nastavio voziti sve dok nije stigao do obale jezera. Tamo je sjedio na obali i promatrao ptice i ribe u vodi, dok je sunce polako zalazilo iza njega.

„Gutači vatre na prvom mestu donose priliku za ponovni susret sa vrsnom prozom Maje Trifunović, koju odlikuju nepatvoren intimistički ton, jasno artikulisan stil, nehajan u eleganciji i nerazmetljiv u mudrosti. Tu su i britak, i pomalo setan humor i iskreno čovekoljublje. Zapravo, čovekoljublje bi moglo da bude izdvojeno kao zajednički sadržatelj svih ovde okupljenih priča, jer mesta i razumevanja, pa i nehinjene empatije ima i mora biti za sve.“

Kada se vratio kući, Mikey se odlučio posvetiti svojoj drugoj velikoj strasti - glazbi. Uzeo je svoju gitaru i počeo svirati nekoliko omiljenih pjesama. Ubrzo je zaboravio na vrijeme i na sve oko sebe, dok je svirao i pjevao. To je bilo nešto što ga je ispunjavalo i veselilo, i znao je da će uvijek imati gitaru kao svoj izvor radosti.

Mali zemljotres ne sruši nijedan život, nijedan svet, ali ih iz temelja uzdrma, menjajući emotivni reljef na duge staze. Maja Trifunović nam pokazuje kako napuklina tanja od vlasi može prodreti do dna srca koje je prividno celo. Njene priče koračaju tragovima ženskih i muških glasova koji su nekad setni, nekad ogorčeni, nekad divlji, nekad jedva čujni, ali uvek raskošni i egzaktni – čitaocu nude tačno razmerene tuge i nade.“

Na kraju dana, Mikey se osjećao potpuno ispunjeno. Shvatio je da život ima toliko toga za ponuditi, a da je važno provoditi vrijeme na stvarima koje nas čine sretnima i ispunjenima. Sutra će biti novi dan, a on će ga dočekati s entuzijazmom i željom da iskoristi svaku priliku koja mu se pruži.

Nekada nisam bio ovakav, ali nekada ništa nije bilo ovakvo. Pristalica sam gledišta da kroz život prođemo nekoliko mutacija, na svakih sedam godina po jednu, i u svakom krugu dobijamo priliku da se, na osnovu pređašnjih iskustava, preoblikujemo u novu, bolju, celovitiju ličnost. Neko tu priliku ne koristi, nego se reciklira iznova i iznova, bude kopija sebe nezapočetog ili nedovršenog, s istim nedostacima, predrasudama, rupama u sećanju i znanju. Neko je koristi donekle, pa posustane. Ja sam nameran da zaokružim predviđen ciklus, nađem svoju meru i ne budem od onih kojima kažu, kad ih sretnu na ulici: „Ništa se nisi promenio.“ Kako je to moguće, da se misleći čovek ne promeni? Pa da je život igranka, a nije, posle sat vremena bili bismo znojavi i izgužvani, a kamoli posle sedam godina u žrvnju.

U narednim danima, Mikey je nastavio istraživati svoje strasti i interese. Otkrio je da u njegovom gradu postoji mala umjetnička zajednica koja organizira radionice i izložbe. Odlučio se priključiti toj zajednici i upisati tečaj slikanja. Tamo je upoznao druge umjetnike koji su dijelili istu strast prema stvaranju. Uz njihovu podršku i inspiraciju, Mikey je počeo istraživati svoju kreativnost na platnu, stvarajući raznovrsne slike koje su izražavale njegovu unutarnju snagu i radost.

Nekada nisam bio ovakav, ali nekada ništa nije bilo ovakvo. Pristalica sam gledišta da kroz život prođemo nekoliko mutacija, na svakih sedam godina po jednu, i u svakom krugu dobijamo priliku da se, na osnovu pređašnjih iskustava, preoblikujemo u novu, bolju, celovitiju ličnost. Neko tu priliku ne koristi, nego se reciklira iznova i iznova, bude kopija sebe nezapočetog ili nedovršenog, s istim nedostacima, predrasudama, rupama u sećanju i znanju. Neko je koristi donekle, pa posustane. Ja sam nameran da zaokružim predviđen ciklus, nađem svoju meru i ne budem od onih kojima kažu, kad ih sretnu na ulici: „Ništa se nisi promenio.“ Kako je to moguće, da se misleći čovek ne promeni? Pa da je život igranka, a nije, posle sat vremena bili bismo znojavi i izgužvani, a kamoli posle sedam godina u žrvnju.

Njegova ljubav prema umjetnosti proširila se i na pisanje. Počeo je pisati kratke priče i pjesme, koristeći svoju maštu i humor. Odlučio je podijeliti svoje radove na lokalnoj književnoj večeri, gdje je dobio pozitivne reakcije i podršku drugih pisaca i publike.

U ovoj duhovitoj pripovesti koja se, kao klupko, odmotava pred budnim okom čitaoca, pisac nam srce hvata za gušu i ne pušta ga do kraja, kada ste slobodni da se poslužite vinom i predahnete u tišini, s likovima koje od ranije znate, kraj jezera na kom ste i ranije bili. Ko okleva, neka ostane na suvom; ko želi, neka uđe u vodu. Preporučljivo je, u oba slučaja, ponuđenu čašu iskapiti do dna – vino je oporo, ali pitko, bistri misao i ne izaziva mamurluk...

Mikey nije zaboravio ni na svoju strast prema sportu. Uključio se u lokalnu ekipu uličnog hokeja i redovito sudjelovao u natjecanjima. Njegova energija, okretnost i smisao za zabavu činili su ga omiljenim među suigračima, a njegova ekipa je postala nepobjediva.

Jeste li ikada vozili bicikl velikom brzinom, ruku podignutih uvis? Da li vam se nekada prevrnuo voz? Jeste li čuli za Artura Rubinštajna? Da li biste sebe pre nazvali čovekoljupcem ili čovekomrscem? Imate li kakvo mišljenje o ljudima koji pasionirano sakupljaju modele železnica? Spadate li među one koji se u mislima rado vraćaju u prošlost? Ili u prošlost svraćate samo kad ste primorani, koračajući unazad kao u perajima, u stalnom strahu da ćete pasti?

Kroz svoje raznolike aktivnosti, Mikey je naučio cijeniti raznolikost života. Shvatio je da se istinski ispunjenje nalazi u slobodi da slijedi svoje strasti i da se izrazi na različite načine. Nije se ograničavao samo na jednu stvar, već je istraživao svoju kreativnost, sportski duh i ljubav prema prirodi.

Mnogo je u Povratku pitanja, ogoljenih emocija, žestokih strasti i izdaja; mnogo smeha, suza i ljubavi. Ipak, ovo je pre svega roman u kojem se slavi život u svakoj njegovoj pojavnoj formi – onaj koji ne štedi glavne junake, baš kao i onaj koji ih inspiriše da uporno traže nove puteve i pronalaze rešenja.

Mikey je postao inspiracija drugima da slijede svoje strasti i otkriju nove interese. Njegova pozitivna energija i hrabrost da istražuje nepoznato činili su ga omiljenim među ljudima u njegovoj zajednici. Njegova avanturistička duša i otvoren um bili su pokretači pozitivnih promjena u svijetu oko njega.

„Radnja Povratka je poput scenarija nekog uzbudljivog filma – neočekivani, a opet sasvim životni i realni obrti svrstavaju ga među romane od kojih se čitalac teško odvaja. S druge strane, u njemu se duboko i sasvim iskreno promišlja ne samo sudbina ljudi o kojima pripoveda, već i svakog od nas.
Posle takvog književnog putovanja – avanturističkog i smelog, a opet lišenog lakomislenosti i površnog pogleda na svet, nema mnogo pitanja i nedoumica, nikakve tegobe i metafizičke zapitanosti.
U Povratku je sve na kraju jednostavno i čisto. Kao što bi u životu i trebalo da bude.“ Tamara Skrozza, novinarka nedeljnika Vreme

Dok je Mikey nastavljao istraživati, stvarati i inspirirati druge, njegovo srce je bilo ispunjeno zadovoljstvom i srećom. Sretan je što je pronašao svoj put i što je uživao u svakom trenutku života. Njegova priča je podsjetnik da smo svi sposobni otkriti svoje strasti i stvoriti život koji nas ispunjava.

Seviljski pekar Serhio i njegova riđokosa ćerkica doseljavaju se u Oho de Montanju nadajući se da će konačno naći mir, ali život za njih ima druge planove. Tajna koju otac i ćerka donose sa sobom preti da uništi kako njih dvoje, tako i temelje utvrđenog grada koji ih je primio pod svoje okrilje. Legenda o montanjskoj veštici preteći se nadvija nad svima donoseći nemir i strah.

Mikey je primijetio da njegova strast prema umjetnosti i kreativnosti nije samo nešto što može raditi sam za sebe. Odlučio je podijeliti svoje talente s drugima i pružiti inspiraciju i radost onima koji možda nisu imali priliku istražiti svoju kreativnu stranu. Organizirao je radionice i tečajeve umjetnosti za djecu i mlade u zajednici, potičući ih da se izraze kroz slikanje, pisanje i glazbu.

„Vetar s Pirineja će vas svojom stihijskom snagom nositi kroz uzbudljivu radnju brzinom koju nećete moći da kontrolišete. Bićete zahvaćeni vihorom, očarani zapletom, zaintrigirani kuda će vas rasplet odvesti. Kada se oluja smiri, priča završi, zamršeno Milenino zamešateljstvo rasplete, stajaćete zbunjeni u tišini, koja je odjednom nastupila, žaleći što je uzbuđenjima i ljubavno-istorijskom romanu kraj.“

Kroz te radionice, Mikey je bio svjedok rasta i samopouzdanja kod mladih ljudi. Vidio je kako se njihova mašta razvija i kako stvaraju nevjerojatne umjetničke radove. Njihov entuzijazam i strast inspirirali su i Mikeya da nastavi s svojim radom i da se nikada ne zaustavi u istraživanju vlastite kreativnosti.

Autorka fascinantno prepliće tamne i svetle nijanse ljudske duše, otkriva praznoverja suprotstavljena razumu i veri i spremnost da se zarad opstanka zakopa svaki trag o poreklu. Kroz priču o jednoj porodici oživljava se mračno doba inkvizicije kada ʼjedna varnica može da spali dokle oči videʼ i ukrštaju se sudbine ljudi anđeoskog srca, u čijoj je prirodi satkan ljudski i božanski svet, sa usudima opakih osoba, koje zlim jezicima rasplamsavaju mržnju.“

Pored umjetnosti, Mikey je također razvio interes za očuvanje okoliša. Organizirao je volonterske akcije čišćenja parkova i plaža te sudjelovao u inicijativama za sadnju drveća i podizanje svijesti o važnosti očuvanja prirode. Njegova predanost zaštiti okoliša inspirirala je mnoge u zajednici da se pridruže tim naporima, stvarajući pozitivne promjene za budućnost.

Upoznala sam ga prvog dana srednje škole. Goran je bio četvrta godina, i ceo dan mi nije izlazio iz glave. Bio je lep, visok i zgodan, a bledo mršavo lice ne samo da ga je činilo otmenim već je isticalo krupne crne oči, izražene jagodice i pune crvene usne. Posle škole mi je prišao i izgovorio: „Sad si moja.“

Mikeyeva ljubav prema prirodi, umjetnosti i zajednici postala je prepoznata na širem području. Njegove priče i postignuća privukle su pažnju medija, a ljudi su ga počeli tražiti kao predavača na događanjima i konferencijama. Bio je iznenađen koliko je njegova priča mogla utjecati na druge i motivirati ih da slijede svoje strasti i doprinesu zajednici na svoj način.

Novi roman nagrađivanog i tiražnog pisca (Osama, Top je bio vreo, Kainov ožiljak) negde je na razmeđi potresne ljudske drame i vrhunski napisanog trilera koji će vas naterati da ne ispuštate knjigu iz ruku. Njegovi junaci su oličenje današnje surove realnosti i sveta u kome živimo. Pitanje je samo da li smo tek svedoci ove priče, kao njeni čitaoci ili smo, po sili prilika i pravila današnjeg otuđenog i svirepog sveta, takođe i – saučesnici.